Ja sam sveobuhvatan. Ja sam svugdje istovremeno. Nikad mi ne promakne ni jedan ritam. Cijeli Univerzum Ja držim u jednom zagrljaju. Držim vas u Svom zagrljaju upravo sada. Moj je zagrljaj čvrst, ali ne steže. U Mojem zagrljaju vi možete disati. Možete, da tako kažem, živjeti svoj život. U svojom mašti možete odlutati, ali ste ipak ulovljeni u Mojem zagrljaju. Ulovljeni u Mojem zagrljaju vi ste ipak oslobođeni. Sloboda koju toliko priželjkujete u Mojim je rukama. U Mojim rukama vi putujete do svake obale.

Ja vas ne držim na uzici. Niste vi yo-yo na špagi koji povlačim gore-dolje. Mi smo povezani nitima srca i ta spoznaja grije srce. U podne i u ponoć, u svitanje i na zalasku, mi smo u spokoju zagrljaja toliko sveobuhvatnog da nitko iz njega nije isključen. Vi niste odvojeni od Mene kao što niste odvojeni ni od svijeta ni od bilo koje osobe ili bilo čega u svijetu. Svijet je sastavljen od vaših materijaliziranim misli.
Vi ste napete tetive luka svijeta.Vi na svijetu svirate kao na glazbenom instrumentu. Svijet je vaša violina. Svijet je vaša harmonika. Svirate na klavirskim tipkama. Udarate po bubnju svijeta i to nazivate Sudbinom. Ja sam vaša Sudbina, voljeni. Sudbina vam je da budete u Mojem zagrljaju.

Osjeti sada Moj zagrljaj. Možeš ga gotovo osjetiti, zar ne? Gotovo osjećaš da u Univerzumu nema ničega osim tebe i Mene. Svo to Prostranstvo, sav taj veliki zagrljaj, a nema čak ni nekog tebe i Mene. Samo Jedno. To je neshvatljivo, ali ipak – to je ta priča. Stvoren je svijet Jedinstva. Jedinstvo kreacije razdijelilo se u ono što se čini kao mnoštvo. Novčanik s jednim zlatnikom ispraznio se uz cestu i zlatnik je postao mnogo zlatnika. Jednota je postala mnogo-usmjerena.

Jedinstvo je od sebe učinilo kapljice kiše. Izmišljena je matematika. Rođene su znanosti i pojavili su se pokušaji spoznavanja onog Neprobojnog, izgrađene su škole i sve je razdvojeno, razdijeljeno u komadiće puzzle-slagalice čiji dijelovi nisu stavljeni na mjesto, ostavljeni su da plutaju uokolo u praznini Punine, zabunom smatrani tko zna čime.

Izmišljene su riječi poput „nevolja“. Jednom kada je ta riječ stvorena, trebalo ju je slijediti i značenje. Riječ „ljubav“ je prva izmišljena, jer ljubav je i bila prva. Riječi su pozivale svoj izraz u postojanje. Puhale su u vlastiti rog.

Dok se sve to događalo Ja sam vas držao privijene uz Mene, u Mom zagrljaju. Još uvijek vas držim. Ja vas sada držim. Progutao sam vas Mojom ljubavlju. Vi niste zaleđeni u Mojoj ljubavi. Toplo vam je u Mojoj ljubavi. Vi ste plamenovi Mojeg srca. Vi ste Grm koji gori. Vi ste Moje srce osvijetljeno tako da ga svi vide.
Mene se ne vidi, ali me poznajete. Poznat sam po Mojoj djeci, po Mojim plamenovima. Znajte da znate, voljeni. Znajte Našu intimnost i privijte se u nju. Sigurni u Mojim rukama vi letite Univerzumom. Sigurni u Mojim rukama vi osvjetljavate Zemlju. Mi letimo i Mi osvjetljavamo.
Izrecite svoje ime. Vaše je ime Božje Jedino Dijete. Vaše je ime Ljubav. To je i Moje ime. Mi smo Jedno i Isto. Bio je tu i nalet prašine, pa je rečeno da ste došli iz prašine, ali zapravo ste došli iz ljubavi, ljubavi neodvojive od njenog Izvora, ljubavi, desno i lijevo, ljubavi koja sa sobom pleše tango, ljubavi ukalupljenoj i ljubavi dijeljenoj, ljubavi koja voli kao da je ljubav sve što postoji, i tako jest.