Čini Mi se da moja djeca previše pažnje polažu na loše osjećaje, na to da im nešto nedostaje ili treba ili da su nešto izgubili, ili na propitivanje zašto su tu na Zemlji, mozgajući: „Što ja ovdje trebam raditi? Čemu sve ovo služi? Želim znati smisao života i želim ga znati sada.“

Meni se čini da Moja djeca previše pozornosti daju propitivanju, a ne baš dovoljno pažnje davanju. To je Moj pristojan način da vam kažem kako previše vremena i energije trošite na razmišljanje o sebi i o tome što će se dogoditi i zašto, zašto, zašto i što, što, što, umjesto kada bi nekome i Meni mogli pomagati. Vi svakako ne mislite da bilo kome pomažete kada mislite o sebi ili o bolestima svijeta ili o bilo čijoj prividno groznoj životnoj situaciji, zar ne?

Vjerovali vi to ili ne, postoje i druge stvari o kojima se može misliti. Mora da doista uživate u osjećaju pritiska koji misli o patnji u vama pobuđuju. Vama se izgleda stvarno sviđa osjećaj samo-sažaljenja i žaljenja drugih. Hoćete li biti tako ljubazni i s time prestati sada, upravo sada? Prestanite se držati patnje. Nemojte nikada više osjećati sažaljenje, ni prema sebi ni prema ikome drugome. Izbacite riječ „Jadno“ iz svog rječnika. Od danas nadalje, nemojte reći, „Jadna Mary,“ ili „Jadan Joe“, ili „Jadan ja“.

Sažaljenje nije visoka vibracija. Vjerojatno se drži za ruku s ljutnjom i strahom i svim onim jadnim emocijama koje, jasno je, nikome ne služe. Mora da ste mislili da je sažaljenje plemenita emocija. Jedina stvar koju sažaljenje može je da vas, ili nekog drugog, učini da se osjećate nesretnima. Ako je netko drugi manje sretan od vas, to tada vas čini sretnijima. Naravno, ja moram reći, mnoga od Moje djece čini se kao da se osjećaju dobro time što sebe smatraju nesretnima. Možda gotovo tako dobro kao osjećati se sretnima. Nemati sreće kao da vam daje izvjesnu auru važnosti.
Bolje je ne osjećati, ne pružati niti primati sažaljenje. To je loša zamjena za ljubav. Vrlo jadna. Sažaljenje i njemu slično slabi su i oslabljuju kako onoga koji ih daje tako i primatelja. Ne mogu zamisliti ni jednu stvar koju bi sažaljenje ojačalo, a ne oslabilo.

Svjestan sam da vas svijet uči da žalite i tugujete. Ja od vas tražim da to više ne činite.

Ako možda osjetite potrebu da prema sebi privučete više pažnje, pronađite neki drugi način umjesto privlačenja sažaljenja. I ako ste s nekim koji privlači osjećaj sažaljenja prema sebi - imajte razumijevanja, ali nemojte pridodavati njihovom osjećaju da im je počinjena nepravda ili da nemaju sreće. Nemojte dodavati refren: „Nije li to strašno?“ To je jadan refren.

Ne kažem da se podsmjehujete svojim ili tuđim nevoljama. Tražim da se suzdržite od njihova dubljeg iskapanja. Nemojte od njih činiti nepremostive smetnje. Pozivam vas da čuvate vlastitu ravnotežu. Kada je netko potišten, kakva je korist od toga da i vi postanete potišteni?

Budite iskreni. Koliko god tužna bila nečija patnja, vi znate da je vi ne uzimate toliko ozbiljno koliko osoba koja kroz nju prolazi. Dobro je da suosjećate, a dobro je i da ne budete pometeni onime što se događa. Nije nužno da vas se može označiti dobrim prijateljem ako i vi patite. Budite bliski svojim prijateljima, ali nemojte njihovu patnju činiti vlastitom.