HEAVEN#2728 Kako miran je Ocean kojim veslate
Bog reče:

Bili ste zaključani u vremenu i, stoga, ograničeni. Svatko na Zemlji živi u vremenskoj krivulji. Tako to jednostavno jest na Zemlji a, opet, moguće je biti manje zaključan. Možda manje žureći u pokušajima da s vremenom držimo korak. Voljeni, vrijeme je mnogo okretnije od vas. I pametnije.

Vrijeme vam je dalo ideju da je ono vaš gospodar. Pa i sat stalno kuca, kao da vam vrijeme ne dopušta da zaboravite njegovu ulogu. Čak ni tijekom praznika vi ne možete pobjeći vremenu. Ono je još uvijek metronom koji upravlja vašim životom. Imat čak i bučne satove koji vam kažu kada da se probudite.

Kako bi lijepo bilo u nekoj drugoj dimenziji izvan vremena. Kako bi lijepo bilo ne biti zatočenikom vremena. Kako bi bilo lijepo da vrijeme nikad nije bilo izmišljeno i da ste ostavljeni slobodni da slijedite svoje unutarnje vrijeme. Slijedili biste sunce i zvijezde. Bez nadglednika koji se naziva Vremenom vi biste upravljali svojim životom. Vi biste ga rasprostirali za Univerzum. Ne bi bilo potrebe za žurbom, niti bi riječ dangubljenje bila izmišljena. Ne bi bilo potrebe rezati kutove, ne bi bilo ubrzavanja. Ni brze hrane. Sav bi se svijet opuštao, gladak poput svile, savitljiv, vibrirao bi, vrlo živ, sve zato jer više ne bi bio slabo plaćeni sluga vremena. Svijet bi se bolje zabavljao kad vam vrijeme ne bi uvijek bilo za leđima.

Jeli biste kada bi bili gladni. Ne bi bilo utvrđenog vremena kada bi trebali sjesti za stol.

Mogli biste se zapitati: „Dobro, a kako bi tada ljudi stizali na vlakove?“

U opuštenom stanju bezvremenosti ne bi bilo nestrpljivog iščekivanja. Bilo bi užitak uzeti si vremena samo za postojanje. I kada bi vlak došao, popeli biste se i vozili se njime. I kada bi vlak stigao tamo gdje ste htjeli biti, sišli bi.

Kako bi jednostavan bio život. Kako lak. Kako darežljiv. Kako pažljiv, a sve zato jer biste se ustali sa suncem i spavali bi s mjesecom i zvijezdama i sav bi svijet bio miran. Bilo bi samo zelenih pašnjaka i svi bi legli na travu i gledali u nebo.

Ali činjenica je da se je vrijeme probilo u prvi plan, a nebo treba biti druga svirala.

Biti u svijetu ali ne od ovog svijeta znači biti u skladu s Univerzumom ali ne od vremena, izvan otpadaka vremena ali ne i bez obilja vremena. Naravno, ne bi postojalo svjetovno vrijeme. Bila bi ljubav. Zagrlili biste svoju ženu bez gledanja na sat. Živjeli biste u svojem srcu. Vaše bi vam srce savjetovalo kako i što činiti sada.

Nije da bi bili lijeni. Baš suprotno, bili biste mnogo energičniji. Ne bi bilo vremena kada niste. Kao što sunce ima dan, vi biste imali energije. Imali biste energiju sunca. Ne biste bili zauzeti, kao da je zauzetost neko postignuće i dan nešto sto trebate obaviti. Bili biste spokojni. Išli biste kroz svoj dan graciozno poput labuda, plivajući u miru i spokoju. Kako bi miran bio ocean kojim veslate. Život bi vam se ustajao i padao sa suncem, bili biste potpuno namješteni, napredujući u srcu Univerzuma a ne u pozadini i na poziv vremena. Vrijeme se uzima zdravo za gotovo. Tko uopće propituje njegov autoritet? Tko mijenja sat i vrijeme pomicanjem kazaljke? Sunce ima pouzdano vrijeme. Slijedite sunce.
(Prevela Daniela Knapić)