HEAVEN # 3514 Obgrljeni Ljubavlju

Bog reče:

Nitko ne umire sam. Nitko ne živi sam. Ako je netko umro ili je živio u pustinji, bez drugih ljudskih bića okolo, nije sam jer Ja sam s njim. Nitko Me nema manje od ostalih. Svima dajem sve od Sebe. Druga je stvar to što su neki svjesniji Naše Povezanosti. Upravo sada, vi ili bilo tko, može ustati u Moj zagrljaj ljubavi, ili, ako više volite, možete potonuti u naručje Moje ljubavi. Možete utonuti u naručje Moje ljubavi onako kako bi potonuli u napunjeni madrac, ili možete ustati u naručju Moje ljubavi dok zamišljate kako izgledaju nebeske sjenice. Sve je metafora, voljeni, osim stvarnosti Našeg Jedinstva.

Riječi su rođene da bi opisivale Našu ljubav koja se jednostavno ne može opisati, a riječi su se ipak pojavile kako bi proglasile ono što je već radosno pozdravljeno.

Ples i pjesma i riječi rođeni su da opišu neopisivo. Ples i pjesma i riječi postale su poput pečata otisnutog na Stvarnosti, kao da je stvarnosti potrebna potvrda, kao da opis ljubavi može pojačati ono što nije trebalo podizanje, nije trebalo opis, a ipak srca su htjela opisivati i sastavljati pjesme o ljubavi. Postojala je potreba da se pjevaju hvale, i tako je bilo i oda i opera i priča o izgubljenoj i iznova nađenoj ljubavi, kao da je zamisao o nedostatku ljubavi stvorila sjenku ljubavi i učinila je više primjetnom. Ali ljubav ne može prevladavati više no što to već čini.

Ljubav je vječna, ali opisi ljubavi su beskrajni, pa ipak nijedan je opis ne opisuje. Opisi ne mogu ljubav učiniti konačnom, jer ljubav je beskonačna. Beskonačno se ne može smanjiti. Ne može se razdijeliti na manje komade, a ipak riječi i pjesme i ples ne mogu se suzdržati od takvih pokušaja. Postoji nešto u ljudskom srcu što želi uzvisiti neuzvisivo kao da bi, na primjer, mogao postojati način da se uzvisi ono što je već više od visokog, prostranije od prostranstva. A ipak, prisutna je potreba da se izrazi ono što se ne može izraziti, na što može biti samo ukazano, ili pokazano.

I tako, na isti način na koji čovjek podiže oči k Meni, on podiže riječi i glazbu i ples Meni kao ponudu za aplauz. Čovjek za Mene želi pljeskati rukama. On želi izraziti neizrecivo.

Pa, ipak, isti se čovjek upetlja u lažni osjećaj da on može umrijeti sam ili čak biti sam. Isti čovjek vidi ljepotu, i isti čovjek padne na koljena pred strahom koji se promiče diljem zemlje. Možda biste pomislili da nitko neće „kupiti“ strah, a ipak čovjek je kupio strah i plaća zbog njega visoku otkupninu. On daje snagu mira za slabost straha. U strahu, čovjek je doista odustao od svojeg nasljedstva u zamjenu za zabrljanu maneštru.

U međuvremenu, Ja sam s vama. U međuvremenu, vi Me uvijek imate. U ljubavi i strahu, JA JESAM, i Ja Jesam s vama. Nema sjene na smrti, to razumijete. Postoji samo svjetlo. Tamo gdje JA JESAM i gdje vi JESTE, svjetlost je. Strah je strašan. Svjetlo i ljubav su istina, i oni su šarmantni, a opet čovjek lakše odabire strah. On zgrabi strah za ovratnik kao da je istinit, a izbjegava svjetlo kao da ono to nije.

Da li je moguće da čovjek pronalazi utjehu u strahu? Je li moguće da je čovjek pronalazi utjehu misleći da je prepušten slučaju i negdje osamljen? Je li moguće da čovjek pronađe više sigurnosti u strahu nego u Mene? Ako je tome tako, onda Me čovjek još nije pronašao, čak iako sam Ja sami njegovi temelji. Ja Sebe ne sakrivam. Istina je da se ne mogu vidjeti očima, a opet mogu biti poznat. Zašto bi netko izabrao strah ako je sve vrijeme u zagrljaju ljubavi? (Prevela: Daniela Knapić)