HEAVEN # 2927 Lanjski snjegovi
Bog reče:
Ja znam da vas tuga nadvlada i teško vam je savladati je. Znam da je ponekad tuga mora u koju upadnete.
Znate li što je zapravo tuga? Znate li odakle dolazi? Dolazi od privremenosti života na Zemlji. Tuga je povezana s vremenom, vremenom prošlim i vremenom budućim. Ako vrijeme nije stvarno i vi imate blagi osjećaj da nije, tada ni tuga koja ga prati nije stvarna. Usmjerenost pažnje na ono što nije stvarno je jednostavno pozornost na nestvarno. Ipak, to vas obuzima.
Ja razumijem da je bol vašeg srca za vas itekako stvarna, ali vi zapravo kopate kroz stare stvari na tavanu, izvlačite staru odjeću i sjećanja. Ili gledate kroz prazne stranice na vašem kalendaru i plašite se onoga što dolazi. Vrijeme vidite kao pustošenje. Ono vam uzima ono što vam je dragocjeno i umjesto toga ostavlja tugu. Htjeli biste izbjeći vrijeme dok se istovremeno uz njega privijate.
Pokušavate ukloniti bore sa svojeg vrata i borite se u unaprijed izgubljenoj bitci. Mogli biste ukloniti vezanosti, voljeni, i pobijediti, jer sva je vaša tuga vezanost za ono što se čini da je bilo i nikada više neće biti. Voljeni, mogli biste isto tako žalovati za svakim prekrasnim zalaskom sunca koji ide preko horizonta, jer taj se isti zalazak nikada više neće pojaviti. Postoji izraz „lanjski snjegovi“. Trebate li za njima tugovati? Morate li žaliti za onim što je prošlo?
Mora li vaše srce biti toliko vezano za prošlost da je ne možete izbaciti iz svog uma? Imate poteškoća u oslobađanju sebe od nje. Ali ona je sebe odijelila od vas. Vi želite da ostane, ili želite njene dijelove da ostanu, postoje i dijelovi koje želite brzo napustiti, a ipak se i za njih držite. Voljeni, sva prošlost treba ići u istu bačvu. Ona se već oprostila s vama. Sada je na vama red da joj mahnete ili da je zagrlite na rastanku.
Žalujete za sjećanjima, a žalite i zbog nedostatka sjećanja. Žalite za onime što ste zaboravili, ili zaboravili na tren. Tugujete zbog brzine kojom prošlost odlazi. Ponekad želite da se prošlost zadrži, čak i ako znate da joj trebate dati oproštajni poljubac. Bilo kako bilo, vi vršcima svojih prstiju možete jedva dotaknuti to što je uvijek bilo iluzija i nikada nije bilo ništa više. Sjećate se oaze koja je bila fatamorgana, a ipak sebi privijate njenu vama dragu pojavu.
Da li činjenica što se jučerašnji snjegovi tope znači da morate imati suze? Ako baš morate, plačite. Rastopite snijeg u svom srcu. Rastopite žudnju. I vaše će se suze prestati topiti i nestati će, pa ćete i za njima moći žalovati. Vi tugujete zbog prividnog kraja svega, kao da vam se čini nespretnim ostaviti za sobom ono što morate ostaviti.
Pokušavate pokupiti sve komadiće kada zapravo nema komadića koje bi trebalo pokupiti.
Osjećate da je kraj jedne ere tužan, čak i ako je to bila era u kojoj ste vi jurili kroz klizave tobogane. Želite sačuvati čak i ono što ne želite. Čini se da godine pozlaćuju rubove života, pa tako i ono što nije bilo postaje dragocjeno.
Upravo ovaj trenutak pred vama je dragocjen. Dugin luk je upravo ovdje. Ja ga držim za vas. Vaš je. Jučerašnje duge više nema. Sutrašnja još nije došla. Kakva će biti, voljeni? Hoćete li prihvatiti ono što vam Ja pružam upravo sada i otpustiti sve ostalo? (Prevela Daniela Knapić)