HEAVEN #2651 Punjenje Svjetlom
Bog reče:
Dođi u Moje srce. Ima ovdje puno mjesta. Tu je sav prostor Univerzuma, uključujući galaksije, poznate i nepoznate. Taj ne-prostorni prostor u Mojem srcu izričito je za tebe. Ovdje ti boraviš i zamišljaš da si negdje daleko drugdje, napadnut olujama i drugim zamišljenim idejama. Blizu si Mi koliko samo možeš biti i Ja sam tebi blizu koliko se samo može biti. Toliko smo blizu da smo jedno nepromjenjivo punjenje Ljubavi, punjenje svjetla, toliko Jedno da je naše Jedinstvo suptilno. Tako treba biti. Mi nismo blok Jedinstva. Naša ljubav ne može biti pravokutnik. Mi smo treperavo jedinstvo koje nije sposobno biti očito. Mi smo poznati po Našoj ljubavi. Umotani u Jadinstvo Naše ljubavi, Mi smo mnogo-osjajena mnogostranična ljubav, ljubav viđena u različitim iskrama dok smo istovremeno Mi stalno jedno neosporivo svjetlo, Jedno Svjetlo, jedna Ljubav, a ipak je Naša Jedna Ljubav raspršena po suncem upravljanoj i ljubavlju energiziranoj Zemlji. Dio smo tako razbuktanog čuda da je očima gotovo previše da ga zahvate ili umu preteško da ga pojmi. Naše svjetlo nije zakriveno, ali je prekriveno nevjericom.
Gotovo je neprobavljivo da je jedan običan čovjek djelić Mojeg svjetla dok je, istovremeno, Moja svjetlost nesposobna biti podijeljena, sposobna je samo biti jedinstvo, potpuno je nesposobna za odvojenost, nesposobna da ima iskre jer u Našoj Osvjetljenosti nema prekida, a opet, Naša je Osvjetljenost vidljiva jedino kao točke ljubavi u svijetu koji ne vidi Naše Svjetlo, boji se da ga nema, ovaj svijet ispresijecan svjetlom koje on sam jest. Kako je samo maštovit čovjek! Zamislite svu onu ne-ljubav koju je svijet izmislio, doista fikcija koja je sebe samu podesila i kojoj se sada svi klanjaju. „Posao, posao,“ kažu novine o svijetu.
Čak se i ratu daje nadmoć u svijetu u kojem zapravo postoji samo ljubav. Ljubav je istina, a rat je lažan. Sva bombardiranja i sve te stvari nisu istinite. Vidljive su, zabilježene, a ipak neistinite. Ljubav, primijećena ili neprimijećena,bilo da se o njoj izvješćuje ili ne, da joj se rugaju ili je obožavaju, jedina je stvarnost, ali tko se to usuđuje vjerovati kada njegove oči vide drugačije i svijet piše drugačije naslovnice.
Istina je jednostavna. Laži su komplicirane. Čovjek je daleko otišao kako bi zamaskirao sebe i svijet. U jasnom Svjetlu on vidi mrak. On je pljačkaš Svjetla. Bori se sa njime. Siječe ga na komade, jer si ne dopušta vidjeti svo Svjetlo koje on jest i koje vi jeste. Plaši se da će izgorjeti i nestati u Božjem Svjetlu. Toliko se boji nestajanja da sam nestaje i nosi banalne krinke. Nosi maske koje se svugdje prodaju. Odrekao se svile i kupovao je na trošak Moje glazbe i na trošak Istine, krpe jeftino kupljene a opet za previsoku cijenu. Tako je loš posao sklopljen.
Taj maskirani čovjek šepuri se uokolo i misli da je nešto drugo. Vidi zakone, a opet ne vidi istinu. Vidi ratove, a ne vidi Ljubav. Vidi mrak a ne vidi Svjetlo. Mijenjao je zlato za lim i ne shvaća da nije sklopio dobar posao, taj „dil“ koji je sklopio sa sobom i kome je svijet svjedočio.
Tako Ja kažem, dođite u Moje osvjetljeno srce gdje pripadate i koje ste napustili samo u svojim umovima, koji su pogrešno procijenili. Još niste ni vidjeli gdje ste, to mjesto koje nikada i niste napustili, vi maskirani Kristovi koji oklijevate da se probijete iz svojih oklopa poput onih kornjače.